Žena-oganj-more

Nakon dviju kolekcija pripovjedaka, triju romana i jednoga politološko-fenomenološkog eseja od stotinjak stranica,  Stjepo Martinović  dovršio je treće svoje „konavoske priče“, ovoga puta re-deklarirane kao „sredozemne pripovijesti“ pod naslovom "Žena-oganj-more". Kao što je ponikao izvan šablona trenda, stilske matice, generacije... Stjepo Martinović nastavlja pisati osebujno; koliko god se u njegovim pripovjetkama dade naslutiti poznavanje suvremene književnosti „naših prostora“ – netko će vjerojatno, barem u dijelu njegovih priča, osjetiti nešto selimovićevsko, andrićevsko, marinkovićevsko – nikako mu se ne može pripisati ni naslanjanje na autore koje bjelodano savršeno poznaje, a kamoli bilo kakvo stilsko epigonstvo... što jednako može biti blagoslov i prokletstvo, odnosno koristiti i škoditi percepciji Martinovićeve proze u današnjeg čitatelja, zbunjeno raskoračenog između tradicionalnoga (kojemu se naprasno odriče vrijednost!) i modernoga, češće serviranog u obliku banalne senzacije, nego literature koja će izdržati kušnju vremena. Usuđujem se tvrditi da proza ovog autora hoće opstati na rešetu trendova i ukusa, upravo zahvaljujući svojoj „isključenosti“ – koja joj daje svevremensku i transgeneracijsku vrijednost. Ukratko, " Žena-oganj-more ", uza svu tematsku i stilsku raznolikost, kolekcija je vrhunski izbrušenih priča, ispisanih brižno i strastveno, duboko proživljeno i sa zamjetnim pomakom od (čiste) inspiracije prema „obrtničkom cizeliranju“, nikako na štetu autentičnosti, koja se može začeti samo u ognju nadahnuća. Iz recenzije: Borivoj Radaković