Pedeset

Da kojim slučajem živimo u susjedstvu ili komšiluku, knjigu koju imate u rukama biste već najvjerovatnije gledali u obliku TV-serije, i njezine junakinje i junaci bi se trajno uselili u vaš imaginarni svijet, koji će s vremenom postati stvaran. To je, zapravo, dnevnik majke koja se budi na pedeseti rođendan i nalazi kćerkin poklon: pedeset poruka zbog kojih generacija koja dolazi voli onu prethodnu. Puna dirljivih obrata i atmosfere nesigurnosti vječite promjenljivosti – tako karakteristične za devedesete godine prošlog stoljeća i takozvano tranzicijsko doba – to je dirljiva, u osnovi, obiteljska hronika u kojoj nailazimo na sve ono što obitelji nose: radost, tugu, međusobne odnose, ali ponajviše onu rutinu odnosa za koju nekada mislimo da je teret, a nekada da je jedini mogući modus operandi. Na tih stotinjak i nešto stranica susrećemo spisateljicu kojoj je ovo debi, ali – u stilu i izrazu – ne zaostaje za autoricama s većim iskustvom. Pedeset je i knjiga suočenja s vlastitim dobom, u kojem konačno treba podvući neku crtu ispod toga šta se u životu (u)radilo, i iz jeseni života, sačuvati nešto i za zimu. U takvim podnošenjima računa kao da nam se svima čini da još uvijek nismo dovoljno ozbiljni, možda se tješimo da nismo ostarili, ali nije li jedna od najvećih tajni pisanja, pa i života uopće, da nikada ne ostarimo tako da se ne možemo igrati s tom činjenicom. Stoga je ova knjiga jedna vrsta igre, i dobro je da je tako. Šta je ono nekad znalo pisati na početku dobre serije ili filma: svi likovi u ovom djelu su izmišljeni i svaka sličnost sa stvarnim ličnostima i situacijama je slučajna. Ovdje, nije taj slučaj. Likovi su stvarni i autonomija autorstva možda i formira neki novi podžanr mo-lit, pismo za koje sigurno možemo reći da je autentično, onoliko koliko to jesu majke ljubavi i kćerki. Čitajte, dakle, Pedeset. To je knjiga i (o) vama, i kakvi ste mogli biti, prije nego ste shvatili da ste morali biti ovakvi kakvi jeste. - Ahmed Burić