Kuća

Kuća, i to onakva kakvom bi je nacrtalo dijete u nama: krov, prozori. Za prozorskim oknima pet različitih egzistencija, a sve do jedne otuđena i besciljna, naprasno prekinuta ili pri svom kraju. Policajac, slikar, dvije nespojive i zavađene kćeri ostale za preminulim gimnazijskim profesorom i jedan blago neurotični samotnjak, koji kao da iz svoje izolacije svijet razumije bolje od nas koji se po njemu krećemo. Vrata na crtežu nema, jer stanari su zarobljeni, uplašeni i u slijepom pipanju za nekim ili nečim spasonosnim... Hoće li pronaći što im treba? Kuća je tonalitetom bez sumnje najturobniji roman Ivice Ivaniševića, prvi korak u tamu šarmantnog autora dobrih namjera koji nas je navikao na mediteransku vedrinu i divan, topao humor. Urban, melankoličan, mjestimice trpak ovaj roman živ je i aktualan, jer doista, ne čini li nam se svima da nam nikad nije bilo gore? No, bez obzira na tešku tematiku, stvarnosnost, a mjestimice i filozofično razmatranje tabua, već s prvim retcima nekako znamo da smo u rukama Ivice Ivaniševića, prepoznajemo besprijekoran stil, gipkost rečenice i svježinu metafore. Ima u toj knjizi mraka, pa i latentne napetosti, ali taj je mrak topao, mek i pitom. Kuća je priča o našoj ćoškastoj realnosti, o ljudima i osjećajima, a Ivanišević, i kad poželi pisati o bolesti, smrti i usamljenosti, ispisat će priču oblih kontura, gotovo bajku.