Je suis jednoruki

Prvi roman Zagrepčanke s bogatom relacijom spram Sarajeva, Maje Ručević Je suis Jednoruki, govori o životu umjetnika, profesionalca sa strašću amatera (drugačije je naravno nemoguće), sarajevskog klavijaturiste na magisteriju u Budimpešti koji, uslijed ishemijskog moždanog udara, ostaje paralizirane desne ruke i budućnosti. Kako zacijeliti tu ranu, uništeni identitet, u sarajevskom svijetu koji se također bori da uspostavi razoreni identitet? Je suis Jednoruki je priča o ljubavi, o podijeljenosti i spajanju, o iscjeljivanju, o ranama i ožiljcima, o novom početku na osobnoj, interpersonalnoj i socijalnoj razini. O potrazi za prošlim i za nestalim osobama: “NESTALA OSOBA je ona osoba koju je ubio pokušaj čovjeka. Nestala osoba je ostavljena osoba. Ostavljena na razne načine. Šarolika je ponuda. Jednom davno ostavljena, vječno strepi. Strepnja je prokletstvo osobe koja se nikada neće opustiti.” Maja Ručević je roman ispisala u kraćim cjelinama različitih žanrova, u dnevničkim bilješkama, pokojem e-mailu i pjesmi, ulomcima naprosto, s nešto flashbackova. Njezino pisanje je zrelo kao da joj je ovo 101., a ne prva knjiga, i suvereno – ona piše iz perspektive osjetljivog muškarca! Francuska tankoćutnost – možda zato što je autorica i prevoditeljica s francuskog – i introspektivnost, a bez narcisoidnosti, bešavno se spajaju s dozom nenametljive erudicije u partituru u kojoj odzvanja i srednjoeuropska melankolija i bosanski fatalizam, a ponajviše emancipacijski napor od svega navedenog i potraga za harmonijom.